...why did I let myself believe miracles could happen? ...

Despereaux su je zvali.

Sivala si je ruku. Opet ju je protivnik prejako posjekao. Taman se pocela navikavati na cinjenicu da je zivot lijep i mozda cak previse. Zato to sad tako boli. Mozda. Ogledala se oko sebe. Nalazila se u nekom kutku neke starinske kuce, bas kao i njihovih ukucana. Zahvalno im se osmjehnula sto su je primili, dok je gazdarica spremala stol nakon vecere. No opet se osjecala samom. Bila je hrabra, idealista, suprostavljala se velikim zmajevima i protivnicima. Bila je drukcija od drugih. Kako tijelom tako i duhom. Manja od svih od rodenja. Tijelom no ne i duhom. No to ju nije sprijecilo da se bori za svoje snove, stavove i pravdu. U tome je bila veca od cijelog svijeta. Osim kada je doslo pitanje usamljenosti. Samoca joj je nekad stvarno pasala. Ali ne sad. Ne na ovakav nacin. Nije zeljela to, ali dogodilo se. Opet je ostala sama. Sudbina. Tajna. Kako se god zvala vise, opet je imala svoje prste u tome. Vjerovala je jos uvijek nakon svega u dobrotu na svijetu. Vjerovala je u samu vjeru. U pravu ljubav. Vjeruje. Stogod to znacilo. Vjeruje jos uvijek u sve to. Nakon svega sto je proslo. "Ne valja se ogranicavati."-pripovijeda gazdarica. Kao da je vidjela kako se osjeca. Kao da je prepoznala ovakvu tamu u njoj. "Ne mozes se suprostaviti nekim stvarim. Ma koliko jaka unutra bila."-zavrsavajuci recenicu potapsala ju je na mjestu gdje joj je otkucavalo srce. Nije znala sto je htjela tada reci. No sad zna. Svoj um je stavljala na prvo mjesto. U svim dogadajima. Spremala se u kupaoni za povratak u novo mjesto zvano starim prijateljem. Stari oholi svijet. Digla se ponosno. Iako joj je oklop bio prevelik, nosila ga je uzdignute glave kao da joj stoji saliveno. Mac kojim se branila uvijek, bio joj je vec predobri prijatelj da mu se ne bi osmjehnula kad bi ga svaki put pogledala. "Ja i ti prijatelju"-kaze-"u nove prilike." Shvatila je da osjeca nesto kako je kapnulo. Na sve stare uspomene uvijek je uzvracala suzama. Nije znala nijedan drugi nacin da im oda pocast i uvijek isponova prizna kako joj puno znace u ovakvim mracnim vremenima. Znala je da se uvijek izvuce iz mraka. Znala je to i ovaj put. Iako ce ovaj put ponijeti nesto sa sobom. Neki osjecaj. Mozda neku posebnu uspomenu. Koja ce joj znati vise. Nije znala ni kako bi to opisala. "Kako dovraga da onda znam sto je to."-rekla je lupajuci u umivaonik. Uvijek je bila temperamentna. No to je mislila da je uvijek jedan od njezinih najjacih aduta. Ovo ju je samo jos vise rasplakalo, da je pocela silovito jecati i trgati si ranu. "Samo da ne osjetim nista."-sapnula je gazdarici koja je doletjela i zagrlila ju taman kad je trebala. Nije znala zasto, no suzdrzala se od plakanja. Nije htjela to vise priustiti sebi. A ni drugima. Nije zeljela pokazati da se jedino tako moze izlijeciti nesto unutra. Shvacala je da ne moze sve i svakoga spasiti. No sebe moze. Ponovo se zahvalno osmjehnula, kako bi pokazala gazdarici da joj je puno pomogla. Sljedeca scena joj se ucinila kao u filmovima i to slow motionu. Koracala je sobom i krenula prema izlazu. Kako je namjestala sesir ucinila je pokret kojim je pokazala kako je spremna. Za otici. Izasla je. Duboko uzdahnula pogledavajuci prema svojem macu. "Spreman prijatelju?"-sapnula je dok joj je knedla u grlu polako splasnjavala. Ljubav, dobrota, nada ce tu biti zauvijek. U to se uvijek mogla pouzdati. Ponosno i pouzdano se setala prelijepim danom dok je osjecala kako joj Sunce pruza potporu i grli je bezuvjetnom ljubavlju. Osjecala se ponovo kao dijete. Skocila je, primila se za mac i pocela mahat njime kao da se bori protiv najljuceg protivnika. "Sloboda. Ha! Ljubav. Ha! Zelja. Ha! Zudnja. Ha!" Cuje hihot nepoznatog gosta iz sebe. "Despereaux.." Naglo se okrene i u trenu joj postane vruce. Nasmjesi se i sama. "Despereaux su me zvali." Sa strepnjom u srcu nastavi." Mia, drago mi je."

16.03.2009. | 21:23 | 1 K | P | # | ^

Pokrij me.

Netko govori. Ne cujem ili ne zelim cuti. Ogradujem se. Pokusavam ne cuti no ipak je doprijelo do mene. "Zivot je bol"- kaze ona. "S vremenom cete upoznati i shvatiti to"-govori. Izgleda kao da je opisala cijeli svoj zivot sa te dvije recenice. Nemoguce, govorim sama sebi. Zelim nesto reci. No osjecam se kao u snu, kada gotovo uvijek izgubite glas u trenutku kad vam On ulazi u sobu i smjeska se. A ja vristim bezglasno. Ne znam zapravo sto bih rekla. Izgledala je tako istinito. Istinito no isprazno. "No da ne znamo sto je bol, kako bih znali sto je sreca?"-govorim Ja. Bezuspjesno. Ponavljam no bez glasa. Ocito. Jer sam cula samo ja. Ne znam otkud mi ta pomisao. Ja bih se inace prva slozila pljeskom s njom. Inace bih ja to prva potvrdila. Inace bih ja bila Ona. No nesto se promijenilo. Ocito. No sto? Znam samo posljedice: cesto se smjeskam, ne radim nista no sretna sam, nemam volje za nista no uzivam itd. Je li to do mene ili do okoline? Zaintrigira me zagonetka. Jer se ja mozda stapam s okolinom? A mozda nemam okolinu oko sebe? Sjedim. Gledam u Nju. Opet se odvajam jer je pocela sa svojom rutinom. Gledam na sat. Nesto nije u redu. "Anime, sto se dogodilo s vremenom? Opet kasnis na bus pa si upotrijebila moci?"-pitam je. Cula je. Smije se. "Ne, sat ne valja."-odgovara. Ne nije samo to, pomisljam. Ne nije to. Pomicem se u svoj prostor opet. Tj vracam se u njega. Gledam u Njega. Kao da govori nesto. Nesto mi porucuje. A ne cujem. Sh. Tiho!-kazem. "Oni" ni ne trepnu. Prebucno je. Pokusavam se usredotociti. Ne mogu. Upotrebljavam svoje moci. No neuspjeh. Pih. Zaboravih. Pa Ja nemam moci. Nemam sposobnosti. Cujem "one". Gundam. Pokusavam opet. Gledam i dalje. Zmirim. Vrtim se u svojem prostoru. Nikoga nema. Nista vise ne cujem. Osim Njega na zidu. Sada smo samo Ja i On. Ali nije kao obicno "tik-tak". On je stao. Cuje se samo Tik. Tik. Tik. Nema zavrsetka. Muci se. Ne moze dalje. Ali opet.. Ne odustaje. Muci se. Boli ga. Ali ne odustaje. Nije tipican. No opet jednostavan. Nije obican. No opet misteriozan. Vidim bol, vidim nadu. Uzajamni pogled. Tik.-potiho govori. Ja odgovaram "Tak". Nasmijesi mi se. Iskreno s trunkom boli. Gledam mu kazaljku. Cijelo vrijeme na istome mjestu. Ne razumijem. Nije mi jasno zasto. Kao da porucuje:"Ovo je moj dar Tebi. Ispravi pogreske svoje." Kao da mu je to zadaca. Kada mi treba, da zaustavi ili pozuri vrijeme. "Hvala Ti"-kazem mu. Bezglasno. Znate ono. Kao u snu. No sada je drukcije. On me cuje. On me vidi. Nasmijem se. Bezglasno, ali On cuje. Sada shvacam. On je razlog sreci mojoj. Vidim ga na svakom satu. Na nekom pozuruje a na nekom usporava vrijeme. Svugdje me prati, svugdje osjecam pogled Njegov. Smjeskam se. Tik-On. Tak-Ja. Pomisljam: Ona nije u pravu. Ni blizu. Uzivam u izmjenjivanju bezglasnih rijeci. Uzivam u izmjenjivanju i beznacajnih "njima" a nama tako znacajnih pogleda. Gleda me. Gledam Ga. Muci me ona kazaljka njegova. "Zao mi je ako te boli"-ispricavam se. "Nemoj da ti bude. Tu sam zbog tebe." Smjeskam se. On cuje. On je u mom prostoru kako i ne bi. No to je samo i bitno. Opet mi se priblizava ona neumorna buka. Znam. Sat je pri kraju. Cujem "one". I dalje se On muci. Osjecam zaljenje. Jer kao da se rastajemo. "Ne zelim te ostaviti"-kazem. "Moras"-odgovara-"Imas i drugih stvari, nego buljiti u mene. Izadi, zabavi se, pricaj s Anime i Kapuljachom. Svejedno je da li ces me gledati. Svejedno je da li ce moja kazaljka biti mirna ili nemirna. Jer sam uvijek tu. Ta i sama znas. Ta i sama me uvijek osjecas." Smjeskam se. S trunkom tuge. "Pokrij me"-govorim mu. Gluha sam. Ne cujem odg. Da li je odgovorio?? Panicarim. "Ne."-vristim. Opet bezglasno. No sada bez njega u mom prostoru. Vraca me Ona u stvarnost. Govori za nekakvu zadacu, ne zanima me. "Oni" opet vriste. Kao da mi te oduzimaju. Gubite se svi "vi". Izgubila sam nit. Nema povratka. Kvragu. Pokrij me, ponavljam tiho. I taman na rubu gubljenja njega iz mojih i mene iz njegovih misli. "Tik"-odgovara. Tak, mislim ja. Smjeskam se. Smjeska se. Do slijedeceg sata..

26.01.2009. | 20:40 | 2 K | P | # | ^

Neizbjezno.

Smrt. Najveca misterija svih vremena, a opet tako jednostavna i laka. No puno je teze ostati na ovom svijetu okruzeni svakodnevnom brutalnoscu. Sto se dogada s nama kada netko "ode"? Sto da MI radimo kada nas napusti voljena osoba. Cujem rijeci oko sebe "vrijeme lijeci sve", "ma sve bu dobro", "s vremenom.." i osjecam draganje po glavi. A moje suze ne shvacaju. Moraju izaci. Ne shvacaju da ne smiju. "Sve bude dobro" , a ja vristim. Otkuda im pravo da me ostave? Otkud im pravo da nas napuste? Otkud dolazi to pravo? Nema ga. Barem kod mene. Ne postoji. Ne zelim ga. Ne zelimo ga. Smisao zivota ne bi trebala biti smrt. A opet se tako cini svaki dan dok se mucimo i patimo. Tako je lako odustati i popustiti. Ma otkud ti pravo? Otkud vam pravo? Mi se mucimo, morate i vi! Ja se mucim, moras i ti! Ne ostavljaj me. Ne idite. Ne napustaj nas. Sto da radim? Kako da se pomirim s time? Dan kad te se ne sjetim nije dobar, vec znaci da sam bila zaposlena. Svaki dan zamisljam da me gledas. Svaki dan zamisljam kako cu se osjecati. Kad odes ti. Kad si otisla ti. Zamisljam da te nece biti. I da te nema. Nema te. Nadem se u situaciji da klecim na podu i drzim se za vrat dok mi se maskara razmazuje. Ne mogu podnijeti pritisak. Pocinjem se gusiti. Gusim se. U vlastitoj nepodnosljivosti. Kako da ti oprostim to? Kako da ti oprostim tvoj odlazak? Ne mogu. Lomim se, a tebe nema. Tebe nece biti. Nisi se oprostila. Zamisljala sam taj trenutak. Zamisljam taj trenutak. Kao da si jos tu. Jos si tu. Ne mogu podnijeti da te nece biti. Da te nema. I da si otisla bez oprostaja. Bi li mi bilo lakse? Da li ce mi biti lakse da stojim pokraj tebe i oprostim se. Da sam stajala. Ne znam. Eh sto bi bilo da je bilo.. Ne znam. "Sve bude dobro", a ja patim. "Sve ce biti dobro" "oni" se smjeskaju, a ja jecam. "Zao mi je". Da li mozes zamisliti sto mi je proslo kroz glavu? Sto ce mi proci kroz glavu? Placem. Ne nalazim utjehu. Svijet to ne nudi. Niti moze pruziti. "Oni" znaju kako krenuti dalje. Ocito. Ja cu zapeti. Zapela sam. Prije sam se smijala njezinim suzama, sad ja placem. Nije u redu kad shvatis da nismo toliko bliske. Bile. Nije u redu. Kako da to popravim? Kako sam trebala to popraviti? Nije u redu. Sto se dogada kad shvatis da je svaciji svijet u redu, osim tvog? Pocnes se gusiti suzama. Znam. Nije u redu da se svijet i dalje okrece a tvoj stane. Nije te se u redu sjetiti jednom godisnje. Ne mogu to dopustiti. Jedistvena si. Bila. Ne mogu dopustiti. Trebam te. Trebala sam te. Trebam te. No opet. Ciji ce svijet stati ako ne moj? Ciji je svijet trebao stati ako ne moj? Ti si moj svijet. Bila. Barem neciji. Da je stao pa makar moj. I trebao je. Nije u redu da si otisla s puhanjem vjetra. Nije u redu da odes s posljednjim vlakom. Taj vjetar i vlak se ne micu. Nece se micati. Otkad si ti otisla. Ni kad ti odes. Svijet ce opet stati. Bas kao i prije. Necu se micati. Bez brige. Zato sam tu. Da moj svijet stane. Kad si otisla ti. Kad odes ti. Bez brige. "Sve ce biti u redu", a moje suze ne shvacaju. Mozda mi se posreci. Mozda budem postedena ovaj put. Mozda.. Mozda "zao mi je" Ti cujes prije mene. Mozda je ovaj put tvoj svijet na redu. Kad ja odem. Mozda.. A do tada. Vjetar udara u mene i vlak odlazi. A ja ostajem. Ne micem se. I dalje jecam.

27.12.2008. | 18:26 | 5 K | P | # | ^

Polovica

Nije tako strasno kako zvuci. Potaknuto je knjigom koju sam procitala. Najcesce je lijepo biti polovica. Polovica blizanaca. Tako se u zadnje vrijeme najcesce vidim. Ja i moja seka. Zajedno cinimo jednu cjelinu. Kad nema jedne, fali nesto. To nije to. Nekada je naporno, priznajem. Nekada nije lijepo da ti netko moze citati misli. Nekada fali privatnosti. No u vecini slucajeva je sreca sto imam nekoga da mi telepatski kaze:Volim te i sve ce biti ok. Nekoga ciji zagrljaj osjecas sa samo jednim pogledom. Nekoga bez koga ne mozes disati. Bez koga ne mozes zivjeti, jer je ta osoba, moja seka-moje srce. A bez srca se ne moze zivjeti. Moja seka se zove Monika. Nismo tako slicne. I zao mi je jer se ne radi o samome izgledu. Drukcije smo osobe. Ona u meni nikada nije vidjela potencijalnu najbolju prijateljicu. Zao mi je zbog toga. Neke stvari i danas ne znam o njoj. Zao mi je zbog toga. Svakim danom kao da se sve vise udaljava od mene. I zao mi je zbog toga. Ni ne zna koliko. Nadam se da ce sad bar procitati. Blizanka. Uvau kako to zvuci posebno. Jer smo manjina. I zato smo posebne. Zbog tog se dobro osjecam. Moja seka pridonosi tome sto sam posebna. Uvau. Nekada ju podcjenjujem i placem zbog toga. Nekada se osjecam kao da smo suparnice. Ne bih se trebala tako osjecati. Nekada se ljutim na nju. No to ne potraje dugo. Ne mozes se ljutiti svoju sestru. I to sestru blizanku. Ne mozes ju ne voljeti. To bi bilo kao da ne volis sebe. Jer je ona dio tebe. Ona je ti. Zalim zbog toga sto nismo prisnije. I biti ce mi jako tesko kada budemo razdvojene. Sama pomisao na to je nezamisliva. To je kao da cijeli zivot vidis i onda izgubis vid. Oslijepis. Ostanes osakacen. O kako to zvuci grdno. No takav je to osjecas. Ostajes bez dijela sebe. Nezamislivo. Toliko sam je puta htjela osamariti. No toliko puta i zagrliti i poljubiti. I zagledat se u njene oke i shvatiti o cemu je rijec. Zelim da mi se povjeris, a ne nekom trecem. Nekom uljezu. Koji ne pripada. Jer blizanke su dvije polovice. Ti i ja. Blizanke.Uvau. Ne zelim da se ljutis na mene ikada. Jer mi je tada tesko. I zelim da znas da ti zelim sve najbolje. Smijeh, suze, srecu i bol. Oh sto smo sve prozivjele. I istina je. Lakse kad imas nekog tko razumije. Bez rijeci. Pogledom. Zelim te pratiti ma gdje god isla. Biti cu tamo. Pa cak i mislju. Jer mi to mozemo. Bez rijeci. Zelim te vidjeti sretnu i zadovoljnu. Zelim te vidjeti nasmijanu, jer si takva najljepsa. Jer kad se ti smijes i moje srce se osmjehuje. Da. Ti si moje srce. I ne mogu i ne zelim zivjeti bez tebe. Nikada. Nadam se da znas da smo posebne. Da znas da si posebna. Moja seka. Nadam se da znas koliko te volim. Iako to nikad ne govorim. Ma znas ti. Iako bez rijeci. Znas. Jer mi to mozemo. Samo Ja i ti. Dvije polovice. Jedna cjelina. Blizanke. Moja seka blizanka. Uvau. Moja seka. Blizanka. Volim te najvise na svijetu-to the heaven and back. Volim te chelava.

31.10.2008. | 13:12 | 11 K | P | # | ^

Isn't it ironic?

Lijepo je misliti da sam jaka, da se mogu boriti protiv svijeta i da cu uspjeti. Na kraju se ipak osjeti samo razocaranost. Razocaranost u drustvo, moje prijatelje i poznanike, u sam svijet =( Razocaranost i tuga. Vrlo dobro poznati osjecaji, cak mozda i predobro. Ne mogu zapravo biti junak, cak ni sama sebi. Lijepo je mastati no tesko se nakon toga vratiti u stvarnost. Lijepo je kada shvatis da si ti u toplom krevetu, a vani je zima, no kad tad ces morati izaci. I kada bih ja htjela da me netko zagrli nema njega. Da bar mogu kao u filmovima, nakon sto padnu odmah se ustanu [iako sam ja sigurna da tu prekidaju snimanje i pomazu im da se dignu] ali ne moze to svatko. To su samo odabrani ljudi. Po tome ja spadam u onu vecinu tj normalne. Ali moji osjecaji se ne povode za tim i smatram da sam drukcija od vecine. No moji osjecaji ne moraju biti istiniti. Mislim da sam bolje nego prije godinu dana. Osjecam se tako. Nisam vise tako depresivna[ne zelim se vise bacit kroz prozor] i dani mi prolaze brze. No jos uvijek netko fali. Kad god se ponadam za tim nekim nada nekako potone. Mislim da je normalno da se zamaram jer doticni imaju svaki tjedan nekog drugog. Nekima se svida 23 ljudi istovremeno O.o Ja bih se ljubila. Ja bih se grlila. S nekime kome je stalo. S nekime kome sam drugacija. S nekime tko me smatra junakinjom i misli da sam sposobna spasiti svijet. Zelim s nekime otici na koncert i ne doci doma razocarana. I to ne u koncert vec u doticnu osobu. Zelim da mi se sve moje zelje ispune. Mislim da to ne ide tako bas. Sve je ok ja jesam za zabavu i parti ali sam nekad i tuzna, zalosna. I onda zelim da me prijatelji zagrle i kazu da je on idiot. I onda da se nastavimo saliti[na njegov racun naravno] i smijati. Zelim plesat na kisi, zelim napisat post i osjecat se kao da sam najbolja pjesnikinja na cijelom svijetu, zelim se uspjet nabacivat deckima a da nemam griznju savjesti. Zelim reci da necu odustati od svega, zelim da me njegova kosa ne rastuzuje, zelim biti dijete. Dijete koje se grli, ljubi i svida nekome. Mogucnost je korelacije -1. Ah..Na kraju ipak ostane samo moje zamisljeno lice i moje tuzne oci. Koje skoro nitko ne primjecuje. Na kraju dana sve nestane i ostane razocaranost u taj dan, u njega, u njih, u glavnu junakinju i razocaranost u koncert napisan za solista. Solista bez orkestra. Solista koji tone. I solista koji ce zasada ostati u svom svijetu maste i toplom krevetu grleci samog sebe.

17.10.2008. | 21:39 | 4 K | P | # | ^

..everyone needs their own star..even me..

..rijetko pisem u 1.licu jednine..prvo pitanje na satu hrv bi bilo sto je pisac time htio reci?..moje pitanje je..zbog cega sam se tako osjecala?ne znam ni sama..imam previsoke kriterije..a tako male mogucnosti..zelim posegnuti za tom zvijezdom..zelim je dotaknuti..ali se osjecam kao da nisam ni blizu..nesto me sputava..koci..a najcesce sam ja to sama..najcesce je to moj nedostatak hrabrosti..moj konstantni strah od necega..od padanja..neuspjeha..imam tako malo samopouzdanja..a tako velike zelje..tako velike snove..cini se kao da nikada necu moci dosegnuti svoju zvijezdu..ako je uopce imam..uvijek se namece pitanje da li postoji u tom velikom svijetu nesto sto pripada meni..meni se uvijek cinilo da ne..unatoc trazenju..posebno sada..kada se cini da ni ja ne pripadam..to pitanje namece toliko drugih..i cini se da si sama zakompliciram zivot..umjesto da zivim bez briga..bez sumnji..ja zivim zivotom okruzenim problemima..koje sam si cini se sama i stvorila..i sve se vrti u krug..nista vise nije onako kako je nekada bilo..ni tada nije bilo savrseno..ni priblizno..ali sam barem znala tko sam..i gdje mi je mjesto na ovom svijetu..barem sam znala neke odgovore..danas znam samo pitanja..a nitko ne odgovara..izgubila sam se..sama sebe..negdje izmedu tada i sada..negdje..negdje usput..nije da je uzasno zivjeti..samo ne osjecam ono nesto sto bi trebala osjecati..ne osjecam neko zadovoljstvo..neku ispunjenost..koju imaju zadovoljni ljudi..to mi je valjda uvijek falilo..samo nisam primjecivala..jer sam uvijek imala neku zanimaciju..trebam neku motivaciju..ali ne znam gdje traziti..ne znam koga traziti..toliko sam opterecena pitanjem muske populacije..je li to uopce normalno..tj pitanje je je li nekada bilo? danas je sve normalno, jer nam drustvo to namece odnosno ljudi ti stvaraju pritisak..nije da bi bilo lose imati nekoga..nemam ja nista protiv zaljubljenosti..pikpik..protiv ljubavi..nikada nisam ni tvrdila to..samo ne vjerujem u to..vise ne..u ovakvom svijetu nema ni smisla..pitam se imaju li smisla mnoge stvari danas..opterecenost deckom, skolom..stalni umor..kako se rijesiti toga? samo zelim vidjeti kako izgleda ta moja zvijezda..posegnuti za necim boljim..necim visim..zelim ju barem probati naci..naci ono nesto sto ce biti moj razlog dizanja ujutro..svoju ispunjenost..zelim se smijati kao sto me poneki prijatelji znaju ponekada nasmijati..kada si ja dopustim to..zelim natrag onaj osjecaj kada smo sjedili na dobrim starim klupicama..pjevali i pritom naravno falsali..ocjenjivali svakog tko je prosao(posebno muskog spola)..zelim taj dobar stari osjecaj..tu bezbriznost djeteta..kada se za sve brinuo netko drugi..kada nas je netko uvijek cuvao..=) i onaj osjecaj kada sam unatoc svemu znala da cu u nekom zlu naci neko dobro..i da ce iz lose stvari na kraju ispasti dobra..zna li netko od vas mozda..sto ja trebam..sto trazim koga trazim..ah..pitam se..da li je netko od vas vidio moju zvijezdu..vjerujte nije ju lako uociti..ona najslabije svijetli na cijelom nebu..sumnje i tuga joj pomalo gase svjetlost..puna je mana..pokusava biti gotovo neprimjetna..nevidljiva..pokusava zauzeti sto manje prostora..maknuti se drugima s puta..ali cete je zbog necega primjetiti..necega zbog cega se znala isticati..moja je zvijezda posebna..jedinstvena..i unatoc svijetu i drugima..nepromjenjiva..ah..pitam se..

22.05.2008. | 22:52 | 23 K | P | # | ^

..It`s better to say too much, than to never to say what you need to say..

Nalazila se u zagrljaju majke svoje. Pasalo joj je to. Pasao joj je majcin vec prepoznatljivi miris, njena toplina. U tom djelicu sekunde njene misli u glavi prelaze iz slomljenosti i razbarusenosti u ormar s policama i vrlo uredno poslozenim knjigama. Nema nicega, nestaje osjecaj nepripadnosti i odbacenosti. Osjeca se sigurno, ugodno i bezbrizno. No majka nije i ne moze biti svaku minutu uz nju. I taj osjecaj tada nestaje. Tada pocinje prava razbarusenost i borba. Borba sa okrutnim zivotom. Borba za vlastiti zivot. No kako se boriti protiv te hladnoce i okrutnosti. I nevidljivosti? Kako se oduprijeti njihovim pogledima i odbacivanjim? Kako? Nije shvacala zasto se tako osjeca. Neispunjena, nesretna i nevidljiva. To je bila ona. Cini joj se da joj je rjecnik ispunjen rijecima na NE. Imala je ona puno toga. Da, puno tuge, boli i suza. To je ispunjavalo njen sadasnji zivot. Ispunjava ga velika praznina, koja se cini nikada nece ispuniti. I nekada je toliko tesko, da joj se cini da je jedini izlaz zaspati i ne probuditi se vise. Prestati disati. O, kako to zvuci savrseno u vecini vremena. No nema hrabrosti za to, a i pakao nije bas prekrasno mjesto. Sada se nalazi u fazi preispitivanja. I jednostavno se cini kao da nikad nece izaci. Kako se spasiti? Preispituje se dan i noc. Cesto prebiva u zemlji snova, svojih snova. No ti snovi nisu kao i kod drugih. Kod nje snovi nisu svi u ruzicastom i puni srece. Ne, upravo suprotno. Zasto? Ne zna ni sama. Pokusava pronaci odgovor i jedna od teorija je ta da vjerojatno misli da ako zamislja jos gore stvari, jos goru bol i jos gore suze da ce joj biti lakse. Da ce se njeni problemi pretvoriti u muhe i odletjeti. No najcesce nije tako. Njeni problemi joj se trenutno cine kao slonovi. Koji se pomicu jako rijetko. To su valjda oni dani nalik sreci. Ne zna. Samo zna da su to njeni problemi, da pripadaju njoj i dio su nje. Pa valjda je normalno da je preokupirana njima!? Zudi za predahom od toga. Glava je cesto boli. Jedva hoda. Nikoga ne zanima. Opet. Nekada pronalazi utjehu u nepoznatim ljudima. I u svom krevetu, naravno. Suze pomazu. Uvijek pomazu, bar malo. Dolazi majka. Dolazi zagrljaj. Ah, evo opet onog blazenog osjecaja. Osjeca se sigurnom i bezbriznom. Osjeca se kao doma. I naravno slonovi se micu. Slonovi nestaju, pa makar na trenutak. Jer u tom trenutku pronalazi blagi smjesak i vremena za predah. I uzima snagu za sljedeci dan. Za ponovu borbu. I nakon svih tih godina, i ona se zacudi koliku snagu ima majcinska ljubav...

..znam da to ne govorim cesto..i da vjerojatno ti to nikada neces vidjeti ovdje..ali svejedno..hvala ti majko..za sve..=)

10.04.2008. | 13:23 | 18 K | P | # | ^

..You're the closest to heaven that I'll ever be..

..setala je..morala je rascistiti misli..nije bila sretna..kao onda kad je sisla s prozora..nije se osjecala dobro..znala je to..jer je bila na rubu placa..opet..ljudi su prolazili kraj nje..osjecala se nevidljivom..opet..zurili su se..to nikada nije mogla shvatiti..zasto zurba?htjela se zderati:gdje se zurite..ali nije imala snage..vjerojatno su zurili doma..jer vrijeme nije bas bilo povoljno..ali to je njoj pasalo..kao i uvijek..jer da je sunce..bili bi jos gori..ti osjecaji..puhao je vjetar..i to joj je godilo..kao i uvijek..nije joj smetala razbarusena kosa..bas suprotno..jer je sad izgled pokazivao unutrasnjost..razbarusenost iznutra..kopkalo ju je nesto..nije znala sto..zapravo..je, ali nije htjela priznati..kopkalo ju je..ono zbogom..i ono oprastam ti..jer se cinilo da to zbogom nazalost..nije bilo zauvijek..ovaj put nije ona ta koja je iskopala proslost.."Boze, kako sam glupa"-mislila je..opet se zamarala..ali to je ona..nije se htjela( ili mogla) promijeniti..jer bi izgubila dio sebe, a to nije htjela..samo je znala..da su stare rane prokrvarile..nije znala sta ti znakovi znace..njemu..njoj..posebno njemu..da li mu je ikad ista znacilo..mozda..mozda..to zbogom..nije bilo zauvijek..jer ona jos samo jednu stvar hoce od njega..ona hoce..da on zna..da zna za: suze..za zamaranja..za rane..vjecne rane.."samo to..da znas..zar je previse?..zar trazim previse?"..nije mogla vise..umorna je..od svega..pocela je sitna kisa..i to joj je godilo..jer su pocele i njene suze..kisa u pravo vrijeme, na pravom mjestu..samo zato da nitko ne bi vidio..izgubila je nit..opet..nit s pokusajem trazenja srece..sada vise..nije znala kako..samo je znala da nema vracanja..nema povratka..proslost je tu..sada samo mora skupit hrabrosti..i zakopati je opet natrag..no ne sad, ne odmah..umorna je..zijeva..place..srce progovara.."ne jos"..ali jedno je sigurno..nikada nije smjela zakopati sve to..i patiti u tisini..znala je da nikome ne smije reci..opet..jer je dosadna..vec i sama sebi..ali samo hoce..da netko zna..po mogucnosti on..ako je ikako moguce..ali..kako smoci snage..opet reci zbogom..za jos jednim zbogom..sada se cini nemoguce..sada..trenutno..se sve cini nemoguce..i dok je sjedila u tisini svoje kupaonice..sa lutanjem svojih misli..i sa izgledom identicnim unutrasnjosti..mokra i umorna..znala je da ce biti tesko..opet..ali da srecu mora pronalaziti u malim stvarima..svaki dan..i zna da ce uspjeti..mozda..cak i biti sretna..ali sada..sve je nestvarno..i mozda cak uspije..u sebi..pronaci snage..za jos jednim zbogom.."mozda..ali ne jos..ne jos"..=(